Esej o svijesti, percepciji i samootuđenju

(Inspirisano romanom Zapisci Maltea Lauridsa Briggea od Rainera Marije Rilkea)

Jedino istinsko putovanje je ono unutar nas samih. Rilke

Postoje trenuci u kojima svijet iznenada djeluje drugačije, iako se spolja ništa nije promijenilo. Hodamo istim ulicama, gledamo iste stvari, susrećemo iste ljude, a ipak sve djeluje kao da smo u nekom drugom, stranom svijetu. Poznati poredak stvarnosti počinje lagano da se pomjera. Misli postaju intenzivnije a percepcija neposrednija. Stvari djeluju strano, iako su poznate. Često se to događa samo na trenutke. Ponekad, međutim, upravo iz toga počinje dublja unutrašnja transformacija.

U romanu Zapisci Maltea Lauridsa Briggea, Rainer Marija Rilke opisuje takvo stanje sa izuzetnom preciznošću. Ne radi se o tome, da samo jedan jedini događaj izbacuje Maltea iz ravnoteže, već postepena promjena samog načina na koji vidi. Njegova percepcija prodire kroz fasade, uloge i identitete. Svijet mu se više ne pojavljuje kao stabilan, već kao polje prolaznosti, straha, sjećanja i skrivene dubine, zbog čega Malte gubi mogućnost jednostavne ljudske bliskosti.

Cijeli svijet oko njega gubi svoju uobičajenost. Ono što je ranije automatski imalo značenje, sada djeluje sirovo i teško za razumjeti. Utisci nadiru nefiltrirano u svijest. Ego više ne može u potpunosti da organizuje percepciju niti da je drži na distanci. Opažanje time postaje nešto više od neutralnog procesa. Opažanje počinje da mijenja samog onoga koji opaža:

„Učim da gledam. Ne znam zašto, ali sve prodire dublje u mene i ne zaustavlja se tamo gdje je nekada stajalo. U sebi posjedujem neku unutrašnjost za koju ranije nisam znao da je imam. Sada sve odlazi tamo. Ne znam šta se tamo dešava. [...] Kakve koristi ima reći nekome da se mijenjam? Ako se mijenjam, onda više nisam onaj koji sam bio; a ako sam nešto drugo, onda je očigledno da više nemam poznanika. I ne mogu pisati strancima. [...] Jesam li to već rekao? Učim da gledam. Da, počinjem. Još uvijek nisam dobar u tome. Ali želim što je moguće bolje da iskoristim svoje vrijeme.“

Rilke opisuje stanje u kojem svest počinje da se širi. Staro "ja" više ne postoji, a sa njim nestaju i stari odnosi. Ono što se nazire u ovom odlomku dio je jednog šireg sloja iskustva koji prožima čitav roman: da percepcija nikada nije potpuno objektivna ili pasivna i da je svijet, onakav kako ga doživljavamo, uvijek povezan sa strukturom naše svijesti:

„Jer to je ono što je strašno, što sam ih prepoznao. Prepoznajem sve ovo ovdje i zato to tako lako prodire u mene: ono je kod kuće u meni.“

„Strašno“ nije jednostavno sama spoljašnja stvarnost, već to što Malte prepoznaje da je sve to što je strano, bolesno, prolazno i jezivo već prisutno u njemu samom. Granica između spoljašnjeg svijeta i unutrašnjosti postaje propusna. Malteov doživljaj svijeta ne mijenja samo njegove misli, već prodire duboko u njegovu unutrašnjost, pri čemu svijest i svijet koji se doživljava uzajamno utiču jedno na drugo. Upravo na tom mjestu počinje ona dinamika koja se može opisati kao ontološka povratna sprega.

Ontološka povratna sprega (poetsko-filozofski odlomak)

Većina ljudi doživljava stvarnost kao nešto čvrsto. Svijet djeluje kao datost koja se podrazumijeva: stabilan, jednoznačan, nezavisan od onoga ko ga posmatra. Percepcija pritom izgleda kao neutralan prozor prema realnosti, kao da svijet zaista vidimo onakav kakav jeste.

Ali upravo ta očiglednost počinje da se urušava u određenim unutrašnjim stanjima. Tada postaje primjetno da percepcija ne samo da registruje, nego i suoblikuje stvarnost, te da misli, osjećanja, sjećanja i unutrašnje slike utiču na to kako se realnost doživljava.

Ontološka povratna sprega opisuje upravo tu povezanost. Ona nije samo psihološka teorija, već opis one petlje koja nastaje između svijesti i stvarnosti: svijet utiče na naše iskustvo, a naše iskustvo istovremeno utiče na svijet onako kako nam se pojavljuje.

To ne znači da je realnost „umišljena“, već da se stvarnost nikada ne doživljava potpuno nezavisno od strukture svijesti koja je opaža.

Biće oblikuje svijest kroz iskustva, odnose, tijelo, istoriju i vrijeme. Istovremeno, svijest oblikuje stvarnost kao značenje, poredak i interpretaciju. Obično ta uzajamna rezonanca ostaje nevidljiva. Ona se sama stabilizuje toliko uspješno da je gotovo i ne primjećujemo.

Kada percepcija počne samu sebe da posmatra, nešto unutar nas počinje da se mijenja. Ne razmišljamo više samo, nego posmatramo vlastito mišljenje. Nije samo da osjećamo, nego istovremeno i registrujemo vlastita osjećanja. I ne gledamo samo svijet, nego odjednom doživljavamo koliko naše unutrašnje biće učestvuje u samom činu gledanja.

Mnogi ljudi doživljavaju ovo paradoksalno dinamično stanje kao unutrašnji nemir, pretjeranu refleksiju ili otuđenje. Misli počinju da se intenziviraju: ono što mislim utiče na moju percepciju. Moja percepcija potvrđuje moje misli. I iz toga nastaje petlja koja se sve više stabilizuje.

Kada svijest počne samu sebe previše da reflektuje, može se lako desiti da dođe do samootuđenja. Život se tada više ne živi neposredno, već se sve više posmatra. Ontološka povratna sprega opisuje upravo taj trenutak u kojem postaje jasno da svijest i svijet koji vidimo ne postoje potpuno odvojeno jedno od drugog, već da se međusobno proizvode i mijenjaju.

Nesvjesno kao struktura svijeta i arhetipska organizacija percepcije

Iz jungovske perspektive, ova dinamika može se razumjeti kao približavanje svijesti dubljim slojevima nesvjesnog.

U djelima poput Aion i Two Essays on Analytical Psychology Carl Gustav Jung opisuje da ljudsko iskustvo nije oblikovano samo ličnim doživljajima, već i arhetipskim strukturama koje sežu dublje od individualnog Ja.

Ti arhetipovi uglavnom djeluju u pozadini. Oni organizuju percepciju, značenje i emocionalno iskustvo, a da toga nismo svjesni. Pojavljuju se u snovima, simbolima, odnosima, strahovima, fantazijama i unutrašnjim obrascima koji se konstantno ponavljaju.

U svakodnevnom životu psiha obično održava stabilno posredovanje između unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta. Ja filtrira percepciju, organizuje utiske i održava određenu simboličku distancu. Tako nastaje osjećaj povezane i stabilne stvarnosti.

Kada ta posrednička funkcija postane nestabilna, unutrašnji sadržaji se približavaju percepciji. Emocije počinju snažnije da boje pogled na svijet. Sjena prodire u percepciju. Unutrašnji konflikti iznenada se ogledaju u spoljašnjosti. Misli više ne djeluju kao puke misli, već kao nešto što utiče na samu realnost.

Iz jungovske perspektive, to se može shvatiti kao djelimična dezintegracija uobičajene funkcije ega:

– arhetipski sadržaji prodiru bliže svijesti

– simbolički poredak gubi stabilnost

– percepcija biva preplavljena nevezanim unutrašnjim dinamikama

Jung takva stanja nije razumijevao isključivo kao patološka, već i kao moguće prelazne faze. Stara struktura ega počinje polako da se rasplinjava, dok nova forma unutrašnjeg poretka još nije nastala. Baš zato takve faze mogu biti duboko uznemiravajuće, ali i izuzetno bogate novom spoznajom, jer upravo one čine vidljivim ono što u svakodnevici uglavnom ostaje skriveno: da naša percepcija nikada nije potpuno neutralna, već da je uvijek suorganizovana kroz dubinske psihičke strukture.

[...]

„Šta su oni znali ko je on bio.

Sada ga je bilo strašno teško voljeti,

i osjećao je da je samo Jedan za to

sposoban. Ali Taj još nije htio.

Kraj zapisaka.“

_______________________________________________________________________________________

♡ Napomena: Sadržaj ovog bloga pažljivo je izrađen i namijenjen je inspiraciji, samorefleksiji i ličnom razvoju. Ne predstavlja medicinski niti psihoterapijski savjet ili tretman i ne zamjenjuje ih. U slučaju zdravstvenih ili psihičkih tegoba obratite se kvalifikovanom stručnom licu.

_______________________________________________________________________________________

Snježana Tjaden | BEWUSST ERSCHAFFEN | Hipnoza i Coaching u Dizeldorfu